Pet godina nakon početka režirane oružane pobune u Libiji, koja je dovela do svrgavanja i ubistva Moamera Gadafija, gotovo da nema Libijca koja ne žali za vremenima njegove vladavine. Atlantsko carstvo je „oslobodilo” Libiju, pretvarajući nekada raj na zemlji u pakao. Sada te iste zemlje koje su se borile protiv diktatorskog režima pukovnika Gadafija, tvrde da je Libija postala hram terorista ISIS-a. Daleko od proklamovanog cilja stvaranja liberalno demokratske države.
Što se dogodilo u Libiji, nije u suštini ništa novo. Ponovljeni balkanski scenario, samo ubrzan. Umjesto godina, bile su potrebne nedjelje. A onda, izbjeglice, nepoštovanje manjina, a sve sa ciljem da se uspostavi marionetska vlada. Zapad, navodno, tad nije znao da je sastavljena od veterana Al Kaide. Danas u Libiji postoje dva parlamenta i dvije vlade koje žele biti na vlasti. Jednim dominiraju islamisti, drugim njihovi protivnici. Obje strane se bore za uticaj, novac i resurse i oslanjaju se na brojne paravojne formacije u zemlji. Ove naoružane grupe su se zajednički borile protiv dugogodišnjeg libijskog vođe Muamera al Gadafija. No od njegovog svrgavanja ove grupe pokušavaju ostvariti vlastite interese – sa poražavajućim posledicama. U Libiji vlada jedna vrsta građanskog rata koji se odlikuje atentatima, bombaškim napadima i otmicama. To potpuno onemogućava normalan život. Loša bezbjednosna situacija, pored svega navedenog se može objasniti i time da su političke institucije u Libiji veoma oslabljene ili uopšte ne postoje. Jedinstvo države je danas jako ugroženo, upravo zbog postojanja dva parlamenta. Nakon pet godina Libija je postala žarište borbe između „Islamske države” (ISIS) i Al Kaide. Stručnjaci za arapski svijet tvrde da je to takođe rat koji vode druge sile unutar arapskog svijeta. Islamsku grupu podržavaju Katar i Turska, dok legitimno priznata vlada dobija pomoć od Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Legitimni parlament zbog toga više ne zasjeda u Tripoliju, već u gradu Tobruku u blizini egipatske granice. Ipak, i na istoku zemlje postoje napetosti između islamista i njihovih protivnika. U poslednjih pet godina se situacija u Libiji dramatično pogoršala, te se ne može drugačije opisati nego kao stanje potpune anarhije i beznađa. Libijci sada čeznu za stabilnim odnosima koji su vladali za vrijeme Gadafija.
Moamera Gadafija, koji je vladao skoro 40 godina, američka administracija je smatrala apsolutistom i tiraninom, prije svega zbog njegove podrške Palestincima. Ali rezultati njegove politike prosvećenog apsolutizma govore suprotno. Koristići enormne količine pronađene nafte drastično je podigao standard Libijaca. Sa prosječnom godišnjom platom od 12.000 američkih dolara Libijci su imali najviši životni standard u Africi, veći životni standard do stanovnika Saudijske Arabije, gotovo svih država Latinske Amerike, kao i pet evropskih država. Paradoks je da su UN na početku oružane pobune pohvalile Gadafijevu Libiju zbog poštovanja ljudskih prava stanovnika, u čije ime će kasnije biti pokrenute vojne akcije.
Gadafi je dolaskom na vlast razvio sistem, gdje su obrazovanje i zdravstvena zaštita bili besplatni. Prije dolaska na vlast samo je 25 odsto stanovništva bilo pismeno, da bi pred početak rata 83 odsto Libijaca umjelo da čita i piše, a 25 odsto je imalo fakultetsku diplomu. Ukoliko bi neki građanin odlučio da se bavi zemljoradnjom od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, i to sve bespovratno. U Libiji do tada nijesu postojali računi za struju, a nijesu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su bile državne. Gorivo je u Libiji bilo jeftinije od vode, i koštalo je 0,14 dolara za litar. Gadafi je čak napravio i ogroman vodovod, koji je bio vredniji za stanovnike Libije od naftnih rezervi. Vodovod koji je išao kroz Saharu, spojio Tripoli, Bengazi i Sirt, u ratu je uništen. Libiju je ostavio bez ikakvog spoljnjeg duga, sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, s početkom revolucije, zamrznute širom svijeta. Kada je Gadafi došao na vlast, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Nemoguće je, ipak, ne napraviti poređenje između onih koje Zapadni svijet naziva diktatorom, i onih koji još nijesu zvanično proglašeni dikatatorima, a svi znaju da jesu. Naravno da je teško reći da je car go.
Malo je poznata činjenica da je Gadafi naredio nakon dolaska na vlast da, dok svaki Libijace ne dobije kuću, neće ni njegova porodica. Tako je Gadafijev otac preminuo, a još je živio u šatoru. Ima li ovo ikakve sličnosti sa nama?
A ovo ima li sličnosti? Svaki mladi bračni par je dobijao po 50.000 američkih dolara da bi kupio kuću i zasnovao porodicu.
Ovo? Ukoliko bi Libijac želio da se školuje u inostranstvu ili mu je neophodno bilo liječenje van Libije, država bi plaćala sve troškove, i još za prevoz i smještaj davala po 2.300 američkih dolara.
A zamislite ovu sličnost! Za svako novorođeno dijete žene su dobijale po 5.000 američkih dolara.
E, ovo je već nezamislivo. Dio novca dobijen prodajom nafte. slivao se na račune svih građana Libije.
Takav je bio diktator Gadafi.
mr Snježana Pavićević